Uhvativši moj zbunjen, preplašen i uspaničen pogled, lice te neobične žene razvuklo se u širok, skoro simpatičan osmijeh. „Dobar dan Rainy.“, rekla je žena. „K-kako... Kako znate moje ime? Tko ste vi? Pustite me na miru!“, mucajući sam viknula. „Tiho, Rainy Dae, znam ja puno toga. Ja sam vještica. A vještice znaju više nego što si jedna bezjakinja može zamisliti. Ime mi je Minerva McGonagall.“, odovori smireno žena. „Vještica? Bezjakinja? Molim?“, razogračila sam oči u nevjerici, jer sam odavno prerasla fazu vjerovanja u takve stvari. „Da, vještica. Ali nisam zla kao što vi bezjaci, ljudi koji ne mogu čarati, oduvijek praznovjerno mislite. Tako se samo kaže za žensku čarobnicu.“, objasni Minerva. „Čarobnicu? Ne vjerujem vam. Čarolije ne postoje.“, zavrtila sam glavom u nekakvom pristojnom poluosmijehu punom strahopoštovanja. Minerva je zamahnula onom granom, za koju sam tada pretpostavila da je čarobni štapić, a na moje se veliko iznenađenje, mala gljiva pretvorila u vjevericu i popela na stablo. „To je nevjerojatno! A kako ste se pretvorili u mačku?“, upitah još zbunjenijeg izraza lica. „Ja sam animangus, Rainy. No, to sada nije važno. Znam da imaš puno pitanja za mene, ali najvažnije stvari dolaze prvo. Zacijelo se pitaš zašto je tvoja obitelj stradala?“, reče Minerva McGonagall, a zatim nastavi... „Vjerojatno ne znaš tko su smrtonoše, ni Tom Riddle, ni Lord... Lord Voldemort... Bilo bi besmisleno to sada objašnjavati, jer nemamo puno vremena. Samo ću ti reći da je on jedan od najopakijih i najmoćnijih crnih čarobnjaka danas. Ipak, bio je oslabljen mnogo puta. Spasili su ga predmeti u kojima je, prije godina i godina sačuvao djelove sebe.“ „Djelove sebe? Fuj! Znači li to da je stavio svoj nožni prst u kartonsku kutiju, ili tako nešto?“, upitah s groznim izrazom na licu. „Ne, naravno. Radi se o mnogo važnijim stvarima. U koje je uložio svoje misli, dušu i sjećanja. Primjerice dnevnik iz njegovih tinejdžerskih dana koji je nađen prije nekoliko godina. Svo je zasad poznato Lordovo vlasništvo uništeno. Sve... Osim jedne male stvari. Možeš li malo maknuti kosu s vrata, samo da vidim nešto?“, Minerva me gledala oštrim pogledom. Učinila sam ono što je rekla, i pred njenim se očima ukazao poslijednji poklon moje majke, stvarčica koju mi je dala zadnji put kad sam ju vidjela prije njene smrti. Mali medaljon u obliku srca na zlatnom lančiću koji nikako nisam uspjevala otvoriti. Minervino je lice naglo postalo bijelo poput zida, dok je drhtavom rukom pokazivala prema komadu nakita koji mi je visio oko vrata. "TO JE ON..." - 22:08 - Komentari (21) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

	Tu sam noć prespavala na klupi u parku blizu trga. Kad sam se probudila, bilo je prilično rano, a oko mene su žurili ljudi gledajući me strogim pogledima. Vjerojatno su pomislili da sam još jedna problematična tinejdžerka koja je pobjegla od kuće, od svojih dosadnih roditelja. Bilo me sram, a i znala sam da bih najrađe od svega provodila vrijeme doma s obitelji. Ubijala sam vrijeme hodajući po parku, bila sam gladna, i iako je bio tek kraj kolovoza, bilo mi je hladno. Bila sam bez novaca i društva, bez doma i obitelji. Osjećala sam se kao najjadnija osoba na svijetu. Došlo je podne, a ja sam sjedila na ljuljački, očekujući dolazak svog misterioznog spasioca. Međutim, jedino stvorenje koje je došlo, bila je jedna obična ulična mačka. Mačka se motala oko mene, dodirujući me njuškom i šapama, glasno je mijaukala i gledala me gotovo ljudskim pogledom. Koliko god sam sama sebi zvučala čudno, shvatila sam da mi mačka nešto želi pokazati. Slijedila sam ju, a ona je ulazila sve dublje u šumu koja je uokvirivala park. Odjednom je stala, i preda mnom se odigrao neobičan prizor te sam protrljala oči misleći da sanjam. Mačka se pretvorila u ženu šiljasta šešira, strogog izraza lica, u crnoj pelerini i sa granom u ruci, upravo nalik grani koju je u ruci držao tajanstveni čovjek koji me dan prije spasio. - 13:32 - Komentari (9) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

	Da, Remuse, može doći ovdje. Pobrini se da sigurno stigne. Još se sjećam onih dana kada se sve činilo nekako daleko. Kad sam sjedila pokraj prozora obavijena vlastitim sanjarenjem. A onda je morao doći taj dan, najgori u mom životu. Sjedila sam na stepenicama pred kućom i promatrala prekrasnu pticu na velikoj jabuci u mom dvorištu. Kako je lijepa, pomislila sam. Tako nešto nisam dosad vidjela. Onda je sve odjednom postalo tiho, vjetar kao da se smirio, a sunce se sakrilo iza oblaka. Osjetila sam vrtoglavicu, kapci su mi postali teži, nisam se mogla pomaknuti. Ovdje? Čini mi se nekako nedostojno važnosti predmeta koji su tu čuvani. Moramo to pronaći. Čula sam vrisak, glas mojih roditelja, i male sestre. Željela sam im pomoći, ali bila sam skamenjena, ne znajući čak ni što mi je. To što me obuzelo nije bio strah, osjećala sam da je nešto puno snažnije. Prevario si me. Ovdje nema ničega. Ili su to predobro sakrili. Taj promukao ali bijesan šapat odzvanjao mi je u ušima. Vriskovi, vriskovi, vriskovi... Kad bih barem mogla otvoriti oči. A onda sam osjetila toplinu, i kroz kapke ugledala svjetlo. Pa još jedan vrisak. I još jedan. Međutim, ne vrisak nekoga koga poznajem, nego vrisak nekoga prokletog. Osjetila sam čvrst stisak na svom ramenu, i ubrzo mi se snaga povratila. Pogledala sam u neobičnog čovjeka starog tridesetak-četrdesetak godina, držao je granu u ruci. Bježi, ne smiješ umrijeti. Ako odlučiš živjeti, dođi u onaj park sutra u podne. Dok sam sjedila tako zbunjena i prestrašena, primjetila sam da je mjesec već zablistao na nebu. Čovjek je nestao, čula sam samo zavijanje vuka, iako ih nema u ovim krajevima. Njegove su riječi možda zvučale kao prijetnja, ali njegov pogled pun straha i zabrinut glas naveli su me da povjerujem. Upravo me spasio, ni sama ne znam od čega, ali znam da sam mu zahvalna. Od vlastite me kuće prošla jeza, znala sam da je puna mrtvih tijela. Trudila sam se misliti da sam samo sanjala, ali osjećala sam da nije tako. Okrenula sam se prema smjeru glavnog trga, a onda me trgnulo nešto što mi je sjelo na rame. Prekrasna je ptica plakala sa mnom, prislanjajući svoje lice uz moje. I odjednom sam osjetila kako bol, koja mi je sjekla lice, prolazi. Naslonila sam se na ulični sat, pogledala u zvijezde, i oprostila se sa svojom prošlošću. - 21:05 - Komentari (14) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.